9/2/10

Taj donji kamen Srbije



Ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić pre neki dan je izjavio kako "svi trebaju da razumeju da je pitanje Kosova za Srbiju veoma teško zato što je ono taj neki donji kamen na kojem je napravljena Srbija i ako se taj donji kamen izvuče naravno da se čitava priča ljulja". Gospodin Dačić poznat je po tome da ume veoma precizno da izabere reči. Ovog puta njegova izjava na jezgroviti način sažela je ne samo poziciju aktuelne vlade Srbije u vezi sa Kosovom već i master narativ celokupne savremene srpske politike. On počiva na tri premise.

Prva glasi da je Kosovo nekakva esencija Srbije. Nju su zastupali, gotovo bez izuzetka, svi politički lideri u Srbiji od Slobodana Miloševića, preko Zorana Đinđića i Vojislava Koštunice pa sve do Borisa Tadića. Podsetimo se da je prilikom proslave 600 godina od boja na Kosovu Slobodan Milošević, u svom čuvenom govoru na Gazimestanu, Kosovo prozvao srcem Srbije. Miloševićeva politika je doživela totalni poraz, ali premisa da je Kosovo srce Srbije ostala je i dan danas centralna mantra srpske politike. Ona je tretirana kao aksiomatska vrednost na kojoj počiva nacionalni identitet i celokupna politička zajednica. Sporenja postoje oko strategije kako Kosovo sačuvati u sastavu države ali u ogromnoj većini ne i oko toga da je ono istorijski, duhovni i geopolitički temelj Srbije.

Druga premisa, koja logično sledi iz prve jeste da ukoliko se ovaj temelj ugrozi, celokupna politička zajednica biće ugrožena. Kao što kaže ministar policije “ako se taj donji kamen izvuče naravno da se čitava priča ljulja”. Drugim rečima bez Kosova priča o tome ‘ko smo’, ‘odakle smo došli’ i ‘kuda idemo’ više neće imati smisla. Naš biografski kontinuitet biće prekinut i mi ćemo kolektivno izgubiti orijentaciju i sposobnost da nastavimo dalje. Biće ugrožena naša ontološka bezbednost, odnosno osećanje integriteta i poverenja u sebe i druge. Naša kognitivna kontrola nad nepredvidljivim svetom koji nas okružuje će se raspršiti. Nastaće paralizujući strah od spoljašnjeg haosa i doživećemo ono što je škotski psihijatar Ronald Lang nazvao “unutrašnjom smrću”. Posle Kosova politički život Srbije biće sveden na tehničko preživljavanje. Kao posle teške saobraćajne nesreće doživećemo kolektivnu amneziju i u najboljem slučaju moraćemo da gradimo identitet iz početka. U najgorem slučaju završićemo kao Hazari.

Treća premisa glasi da Srbija nikada ne sme da prizna nezavisnost Kosova. Radi se o političkom imperativu zaštite vitalnih nacionalnih interesa koji obavezuje svakoga ko donosi odluke u ime Srbije kao političke zajednice. Iako ceo svet prizna Kosovo, mi ćemo do poslednjeg dana istrajati u poricanju i nikada nećemo pogledati u taj ambis neizvesnosti. Šta više, čak i ukoliko bi neki srpski političar i pokušao da prizna realnost na Kosovu on bi sebe automatski isključio iz okvira političke zajednice. Samim ti njegov čin bio bi ništavan pošto političku zajednicu legitimno ne može da predstavlja neko ko nije njen član odnosno neko čije je demonsko ime crnim slovima zauvek uklesano u kolektivnom sećanju. Zbog toga nepriznavanje nezavisnog Kosova nije samo politički već i logički imperativ. To je taj donji kamen Srbije, teg sa kojim tonemo i koji nema ko da otkači.



Peščanik 2.9.2010.

*Slika: Dr. Marco van der Westhuizen

2 comments:

  1. A poricanje ujedno i omogućava beskrajno ponavljanje obrazaca koji su "poznati", obesmišljavajući bilo kakvu želju ili potrebu za razvojem.

    ReplyDelete
  2. Problem Kosova dobro ilustruje osnovni problem Srbije danas: (drzavna) politika se vodi na bazi emocionalnog i mitoloskog - sto se lepo vidi iz gore izvucenih premisa - a ne racionalnog i realnog.

    U tom smislu, "prihvatanje realnosti na Kosovu" ce biti katarzican i oslobadjajuci trenutak, pravi kamen temeljac nove, drugacije Srbije, jer ce oznaciti sazrevanje i politicke elite i glasaca, i konacno opredeljenje i drzave i gradjanja da postoje u realnom prostoru i vremenu. To naravno ukoliko priznanje Kosova bude rezultat konsenzusa unutar drustva i elita, a ne nametnuto spolja, sto ce srpsko drustvo potencijalno baciti jos dublje u iracionalno-mitolosko.

    Teska i sve teza drustveno-ekonomska situacija u kojoj se Srbija nalazi moze potencijalno da dovede do promene pravila toga sta je prihvatljivo unutar politicke zajednice, npr. tako sto ce nagnati i glasace i politicku elitu da daju prioritet i da se okrenu resavanju ekonomskih i drustvenih problema a ne poprilicno apstraktnih pitanja teritorijalnog integriteta i nacionalnog kontinuiteta. To ce stvoriti klimu u kojoj ce realan pristup kosovskom problemu postati moguc za sve politicke aktere, pogotovo ako nadju nacin da svoj patriotizam artikulisu kroz neko drugo polje politike. U tom smislu, sto nam je gore sada, to ce nam brze biti bolje....

    ReplyDelete